“Dobijao sam batine kao dete i šta mi fali?”, “I mene su tukli pa sam postao čovek”, “Batina je iz raja izašla”, “Ko se bije-taj se voli”…Ako ste odrastali u Srbiji, velika je verovatnoća da je odrastanje bilo uz ove rečenice. Možda od svojih roditelja, možda u komšiluku, možda od nekog ko je bio dobar i mudar čovek koji je duboko verovao da je dete najbolje vaspitavati i učiti “rukom”.
Fizičko kažnjavanje dece, bilo da se naziva ćuškom, batinama, “jednom vaspitnom” i dalje je u mnogim porodicama društveno prihvaćena, odobravana i korišćena praksa. Često se opravdava ljubavlju. Ali ljubav ne udara. Ljubav ne povređuje. Ne izaziva strah i ne boli. U svojoj psihoterapijskoj praksi sam imala priliku često da čujem kako su klijenti, sada već odrasli ljudi, trpeli fizičko kažnjavanje od strane roditelja ne samo u detinjstvu već sve do adolescencije. Neki od njih i dalje opravdavaju roditelje rečima: “Imali su pravo…bio/la sam teško dete…Verovatno da nisu tako postupali, ja danas ne bih bio/la ovakva/av kakav jesam”. Međutim kad ih pitam da li bi na isti način vaspitavali svoje dete, gotovo uvek dobijem odričan odgovor. Na pitanje”Zašto ne, ako verujete da je to bilo ispravno i dobro?” uglavnom nastupi tišina. To je trenutak u kojem postaje jasno koliko je teško priznati da su nas oni koje smo najviše voleli, i od kojih smo zavisili-zapravo povređivali. Mnoga deca, i kad odrastu, nesvesno preuzimaju krivicu na sebe kako bi zaštitili sliku o roditelju. Jer lakše je tako nego suočiti se sa dubokim emocionalnim bolom koji podseća da nas je povređivao neko koga smo voleli i kome smo verovali.
Šta zapravo batine ostavljaju?
Savremena psihologija, razvojna nauka, psihološka istraživanja i psihoterapijska praksa pokazuju jasno: Batine ne uče dete odgovornosti. One uče dete strahu, ćutanju, skrivanju, trpljenju. Da ako nešto pogreši, neće biti razgovora, biće bola. Iza fizičkog kažnjavanja dece ne stoji autoritet ni snaga roditelja. Stoji emocionalna nemoć, nemogućnost da reguliše svoj bes, osećaj frustriranosti, nedostatak veština komunikacije i pronalaska načina da postavi granice bez nasilja. Često stoji i vlastita trauma.
Fizičko kažnjavanje kod dece dovodi do niskog samopouzdanja, osećaja stida i krivice (“Loš sam, zato me tuku”), problema u postavljanju granica kada odrastu, agresivnosti prema vršnjacima, kasnije i prema partnerima, anksioznosti, depresije, buntovnog ponašanja, pogrešnog uverenja da su batine, nasilje i bol znaci ljubavi koji se kasnije tolerišu najčešće u okviru partnerskih odnosa i da je u redu da ga neko koga voli povređuje. Deca dok su mala nemaju razvijeno apstraktno mišljenje, ne znaju da racionalizuju ponašanje roditelja. Njihova dečja logika zaključuje da ako ih neko koga oni vole udara, to ne znači da je roditelj loš. Zaključe da s njima nešto nije u redu, da su oni loši, da ne valjaju. I taj osećaj se uvlači duboko, u njihov identitet.
Zašto roditelji i dalje koriste ovu metodu?
Roditelji ne čine to zato što su loši već često zato što sui sami rasli u sistemima gde je to bilo normalno. Zašto što nemaju znanje o drugačijim metodama. Zato što nisu naučeni da vaspitanje nije dresura. Zato što i dalje veruju da dete treba “slomiti”, pokazati ko je jači, da bi bilo poslušno. Zato što su i sami odrastali sa rečenicama koje su racionalizovale i opravdavale batine kao brigu. Roditelji često udare kada izgube kontrolu. Kada ih preplave emocije. Kada ne znaju da postave granice pa posegnu za onim što znaju. Ali to ne znači da je ispravno.
Šta možemo da uradimo drugačije?
Ako ste nekada udarili svoje dete, ne treba da vas pojede krivica zbog toga, ali treba da vam se probudi radoznalost kako drugačije. Treba da vas zaintrigira odgovornost
Niko od nas nije išao u školu roditeljstva. I normalno je da grešimo. Ali je isto tako normalno, zrelo i odgovorno da smo svesni grešaka, da želimo da ih ispravimo, da je uvek pravo vreme da se nešto nauči, da se kaže “Žao mi je, nije tvoja krivica, i ja kao roditelj učim.” Najvažnije lekcija koju dete može poneti iz kuće je da ljubav ne znači bol. Vaspitanje bez batina nije popustljivost. To je disciplinovanje i postavljanje granica sa razumevanjem, bez ponižavanja. Vaspitanje bez batina je razgovor, pravila, doslednost, modelovanje ponašanja, objašnjavanje posledica. To je priznanje da imam pravo da budem ljut, ali nemam pravo da udaram zbog toga. To je učenje deteta kako da se nosi sa svojim emocijama, sa sobom jer je i roditelj naučio kako da se nosi sa tim.
