
Savremeni ljubavni odnosi često odražavaju stanje u kojem partneri ne uživaju pravu ljubav i povezanost, žive zajedno ali su emocionalno udaljeni, nezadovoljni i nesrećni. Uprkos svesti o praznini, mnogi su uplašeni da priznaju problem ostajući u sopstvenim negacijama i racionalizacijama opravdavajući postojeće stanje da je to jednostavno tako, da i nije toliko strašno i da nema tu mnogo šta ni da se očekuje drugačije.
Partneri mogu živeti zajedno, ali se njihova veza svodi na rutinu i obaveze. Oni mogu osećati da su deo sistema (npr. porodice, društva) koji ih oblikuje, ali ne razumeju šta ih zapravo povezuje.
U takvom odnosu često se ne pronalaze reči da se opiše unutrašnja praznina ili nesigurnosti, ne uspevaju da se izraze potrebe, očekivanja i osećanja Umesto povezivanja, svaka komunikacija samo dodatno povećava jaz.
Partneri se mogu osećati usamljenima, čak i kada su fizički prisutni jedno za drugo. Njihov odnos može postati simbol apsurdnosti – zajedništvo koje ne pruža utehu, već pojačava osećaj besmisla.
Ljubav se svodi na “uloge” i “dužnosti” – ko će platiti račune, brinuti o deci, obavljati kućne poslove. Emocionalni aspekt odnosa gubi se u svakodnevnici, obavezama koje melju, odnos više nije izvor radosti već nešto što postoji kao datost, takvo kakvo je.
Dominira osećaj zarobljenosti, bespomoćnosti, partneri mogu osećati da su u vezi ili braku “jer moraju” – zbog društvenih očekivanja, dece, finansijske zavisnosti ili straha od samoće. Iako znaju da izlaz postoji, on ipak deluje nedostižno ili nejasno.